Thomas Hampson |

Thomas Hampson

Američki pjevač, jedan od najbriljantnijih baritona našeg doba. Izniman izvođač Verdijevog repertoara, suptilni interpret komorne vokalne glazbe, obožavatelj glazbe suvremenih autora, učitelj – Hampson postoji u desetak ljudi. O svemu tome i još puno više Thomas Hampson razgovara s novinarom Gregoriom Moppijem.

EMI je prije otprilike godinu dana izdao vaš CD sa snimkama arija iz Verdijevih opera. Zanimljivo je da vas prati Orkestar doba prosvjetiteljstva.

Ovo nije komercijalno otkriće, sjetite se samo koliko sam pjevao s Harnoncourtom! Danas postoji tendencija da se operna glazba izvodi bez previše razmišljanja o pravoj prirodi teksta, o njegovom istinskom duhu io tehnici koja je postojala u vrijeme nastanka teksta. Cilj mog diska je povratak izvornom zvuku, dubokom značenju koje je Verdi unio u svoju glazbu. Postoje koncepti o njegovom stilu koje ne dijelim. Na primjer, stereotip o “Verdijevom baritonu”. Ali Verdi, genij, nije stvorio likove karakteristične prirode, nego je ocrtao psihološka stanja koja se neprestano mijenjaju: jer svaka opera ima svoje ishodište i svaki je protagonist obdaren jedinstvenim karakterom, vlastitom glasovnom bojom. Tko je taj “Verdijev bariton”: otac Jeanne d'Arc, grof di Luna, Montfort, markiz di Posa, Jago... tko od njih? Drugo je pitanje legato: različita razdoblja stvaralaštva, različiti likovi. Verdi ima različite vrste legata, zajedno s beskrajnom količinom piano, pianissimo, mezzo-forte. Uzmimo grofa di Luna. Svi znamo da je riječ o teškoj, problematičnoj osobi: a opet, u trenutku arije Il balen del suo sorriso, on je zaljubljen, pun strasti. U ovom trenutku on je sam. A što pjeva? Serenada gotovo ljepša od Don Juanove serenade Deh, vieni alla finestra. Sve ovo govorim ne zato što je moj Verdi najbolji od svih mogućih, samo želim prenijeti svoju ideju.

Koji je vaš Verdi repertoar?

Postupno se širi. Prošle sam godine u Zürichu pjevao svog prvog Macbetha. U Beču 2002. sudjelujem u novoj produkciji Simona Boccanegre. Ovo su važni koraci. S Claudiom Abbadom snimit ću ulogu Forda u Falstaffu, s Nikolausom Harnoncourtom Amonasrom u Aidi. Čini se smiješno, zar ne? Harnoncourt snima Aidu! Ne impresionira me pjevačica koja pjeva lijepo, ispravno, točno. Treba ga voditi osobnost lika. To zahtijeva Verdi. Doista, nema savršenog Verdijevog soprana, savršenog Verdijevog baritona... Umoran sam od ovih zgodnih i pojednostavljujućih klasifikacija. “Morate zapaliti život u nama, na sceni smo ljudi. Imamo dušu”, poručuju nam Verdijevi likovi. Ako nakon trideset sekundi Don Carlosove glazbe ne osjetite strah, ne osjetite veličinu tih figura, onda nešto nije u redu. Posao umjetnika je zapitati se zašto lik kojeg tumači reagira na način na koji reagira, do te mjere da shvati kakav je život tog lika izvan pozornice.

Volite li više Don Carlosa u francuskoj ili talijanskoj verziji?

Ne bih htio birati između njih. Naravno, jedina Verdijeva opera koju uvijek treba pjevati na francuskom je Sicilijanska večernja, jer njezin talijanski prijevod nije prezentabilan. Svaku notu Don Carlosa Verdi je osmislio na francuskom. Za neke se fraze kaže da su tipične talijanske. Ne, ovo je greška. Ovo je francuski izraz. Talijanski Don Carlos opera je prerađena: francuska je verzija bliža Schillerovoj drami, auto-da-fé scena savršena je u talijanskoj verziji.

Što možete reći o transpoziciji za bariton Wertherove dionice?

Budite oprezni, Massenet nije transponirao dio, već ga je prepisao za Mattiju Battistinija. Ovaj Werther bliži je manično depresivnom romantičaru Goetheu. Netko bi trebao operu u ovoj verziji postaviti u Italiji, bio bi to pravi događaj u svijetu kulture.

A doktor Faust Busoni?

Ovo je remek-djelo koje je predugo bilo zaboravljeno, opera koja dotiče glavne probleme ljudske egzistencije.

Koliko ste uloga odigrali?

Ne znam: na početku karijere pjevao sam ogroman broj sporednih dionica. Na primjer, moj europski debi dogodio se kao žandar u Poulencovoj operi Tiresijine grudi. Danas među mladima nije običaj da počinju s malim ulogama, a onda se žale da im je karijera bila prekratka! Imam debi do 2004. Već sam pjevao Onjegina, Hamleta, Atanaela, Amfortasa. Jako bih se volio vratiti takvim operama kao što su Pelléas i Mélisande i Billy Budd.

Stekao sam dojam da su Wolfove pjesme isključene iz vašeg Lied repertoara...

Čudi me da u Italiji nekoga to može zanimati. U svakom slučaju, Wolfova je obljetnica uskoro, a njegova će glazba zvučati toliko često da će ljudi reći “dosta, idemo na Mahlera”. Pjevao sam Mahlera na početku karijere, a onda sam ga ostavio po strani. Ali vratit ću se tome 2003. godine, zajedno s Barenboimom.

Prošlo ljeto nastupili ste u Salzburgu s originalnim koncertnim programom…

Američka poezija privukla je pozornost američkih i europskih skladatelja. Srž moje ideje je želja da javnosti ponovno ponudim te pjesme, posebno one koje su skladali europski skladatelji ili Amerikanci koji žive u Europi. Radim na velikom projektu s Kongresnom knjižnicom za istraživanje američkih kulturnih korijena kroz odnos između poezije i glazbe. Nemamo Schuberta, Verdija, Brahmsa, ali postoje kulturni ciklusi koji se često križaju sa značajnim strujanjima u filozofiji, s najvažnijim bitkama za demokraciju za zemlju. U Sjedinjenim Državama postupno oživljava interes za glazbenu tradiciju koja je donedavno bila potpuno nepoznata.

Kakvo je vaše mišljenje o skladatelju Bernsteinu?

Petnaest godina od sada, Lenny će biti zapamćen više kao skladatelj nego kao veliki dirigent orkestra.

Što je sa suvremenom glazbom?

Imam uzbudljive ideje za suvremenu glazbu. Beskrajno me privlači, pogotovo američka glazba. To je obostrana simpatija, to pokazuje činjenica da su mnogi skladatelji pisali, pišu i pisat će za mene. Recimo, imam zajednički projekt s Lucianom Beriom. Mislim da će rezultat biti ciklus pjesama uz pratnju orkestra.

Niste li vi nadahnuli Berija da za orkestar aranžira dva ciklusa Mahlera, Fruhe Lieder?

Ovo nije sasvim točno. Neke od Lieda, uz klavirsku pratnju mladog Mahlera, koje je Berio obradio za orkestar, već su postojale u autorovim nacrtima za instrumente. Berio je upravo dovršio posao, a da nije ni najmanje dirao izvornu vokalnu liniju. Tu sam glazbu dotaknuo 1986. godine kada sam otpjevao prvih pet pjesama. Godinu dana kasnije Berio je orkestrirao još nekoliko skladbi i, budući da smo već imali suradnju, zamolio me da ih izvedem.

Vi ste u nastavi. Kažu da će veliki pjevači budućnosti doći iz Amerike...

Nisam čuo za to, možda zato što uglavnom predajem u Europi! Iskreno, ne zanima me odakle dolaze, iz Italije, Amerike ili Rusije, jer ne vjerujem u postojanje nacionalnih škola, već različitih realnosti i kultura, čija interakcija nudi pjevaču, odakle god dolazio , alate potrebne za što bolji prodor u ono što pjeva. Cilj mi je pronaći balans između duha, emocija i fizičkih karakteristika učenika. Naravno, ne može se Verdi pjevati kao Wagner, a Cola Porter kao Hugo Wolf. Stoga je potrebno poznavati granice i nijanse svakog jezika na kojem pjevate, osobitosti kulture likova kojima pristupate, kako biste mogli dešifrirati emocije koje skladatelj prenosi na svom materinjem jeziku. Primjerice, Čajkovski se mnogo više bavi traženjem lijepog glazbenog trenutka od Verdija, čiji je interes, naprotiv, usmjeren na opis karaktera, na dramski izraz, za koji je spreman, možda, žrtvovati ljepotu izraz. Zašto nastaje ova razlika? Jedan od razloga je i jezik: poznato je da je ruski jezik mnogo pompezniji.

Vaš rad u Italiji?

Moj prvi nastup u Italiji bio je 1986., pjevajući Čarobni rog dječaka Mahlera u Trstu. Zatim, godinu dana kasnije, sudjeluje u koncertnoj izvedbi La bohème u Rimu pod dirigentskim vodstvom Bernsteina. Nikad to neću zaboraviti. Lani sam pjevao u Mendelssohnovom oratoriju Elijah u Firenci.

Što je s operama?

Sudjelovanje u opernim izvedbama nije predviđeno. Italija bi se trebala prilagoditi ritmovima u kojima radi cijeli svijet. U Italiji se imena na plakatima određuju u zadnji čas, a osim što sam, možda, previše koštao, znam gdje ću i u čemu pjevati 2005. Nikada nisam pjevao u Scali, ali pregovara se u tijeku su oko mog sudjelovanja u nekoj od predstava koje otvaraju naredne sezone.

Intervju s T. Hampson objavljen u časopisu Amadeus (2001.) Publikacija i prijevod s talijanskog Irina Sorokina